Kad se govori o kući za odmor, riječ je o nečem što je povezano s relativno malim segmentom ljudi u svijetu koji si mogu priuštiti takvu gradnju i koji još uvijek imaju na raspolaganju potrebne prostorne resurse i prirodne uvjete.
Da danas još uvijek postoji želja za jednim trajnim mjestom za ljetnu rezidenciju unatoč sve pristupačnijim mogućnostima putovanja po cijelom svijetu, predstavlja, površno promatrano, dihotomiju suvremenog čovjeka, koji propagira iznimnu mobilnost i slobodu izbora kao situaciju ultimativnog suvremenog demokratskog društva.
Upravo prirodni uvjeti, tj. priroda je ono što u čovjeku pobuđuje potrebu za bijegom iz sigurnog urbanog boravišta u privremeno utočište, obično locirano u nekom manjem mjestu ili na osami. Osjećaj udaljenosti od urbanog i povezanosti sa prirodom još je daleko jače izražen ako se radi o otoku okruženom prostranstvom morske pučine.
U Hrvatskoj se najbrojniji primjeri arhitektonski kvalitetno koncipiranih i u prostor dobro smještenih ljetnih rezidencija – ljetnikovaca nalaze na području koje je pripadalo Dubrovačkoj Republici. Te zgrade sa svojim pripadajućim vrtovima i zemljištima nisu bile namijenjene samo povlačenju građana iz ljetnog, usijanog Grada već su bile i značajna društvena i, dakako, gospodarska središta. Njihov smještaj u prostoru je uvijek bio brižljivo odabran, čime je ostvaren prepoznatljivi identitet kvalitetnog uređenja prostora Dubrovačke Republike.
Montažna asketska drvena koliba Le Corbusiera na rtu Cap St. Martin iz 1952. godine, njegova vlastita kuća za odmor, lijep je primjer kako je ljetovanje u dodiru s prirodom važno i za modernog čovjeka. Koliba je nastala u blizini ljetne rezidencije Eileen Grey, koja je u više navrata ugošćavala L. C-a u svojoj bijeloj modernističkoj vili, izgrađenoj 1927. i opremljenoj svim udobnostima mogućim u vrijeme njena nastanka. Pa i danas je tema kuće za odmor još uvijek aktualna, kako kod naručitelja tako i kod arhitekata, što možemo vidjeti na primjeru izvanredne realizacije kuće za odmor izgrađene 1998. godine na Cap Ferretu, djelu arhitekata Lacatona Vassala.
Koncept minimalne kuće za odmor na moru, gdje ljudi zaista žele živjeti u dodiru s prirodom, je realiziran i u slučaju ljetne rezidencije obitelji Dompnier na otoku Čiovu, radu arhitektice Darinke Kuzmanić. Činjenica da jedan od članova te obitelji ima svoje korijene u Dalmaciji, a možda i sličnost prirodnog ambijenta koji je u Hrvatskoj odlično očuvan u usporedbi s Azurnom obalom, bili su faktori koji su izazvali želju za kućom za odmor baš na Čiovu.
Arhitektonski koncept kuće zasniva se na važnom promišljanju o tome kako smjestiti građevni volumen na iznimno osjetljivu lokaciju, jednu od posljednjih u sklopu rijetko naseljenog šumovitog ambijenta naselja Slatine. Građevni volumen je tako postavljen na strmi teren sjeverne orijentacije da ne ometa pogled kad se cestom iz naselja približavamo parceli; postavljen je, naime, niže na obronak, ispod razine puta. Kad se bližimo ulazu na parcelu, vidimo pergolu iznad parkirnog mjesta te krovnu površinu građevnog volumena posutu bijelim oblucima s morskog žala. Takav smještaj kuće koji ne ometa vizuru nije od značaja samo za njene vlasnike već i za sve druge ljude koji dolaze na plažu javnim putem koji uz kuće vodi prema moru. Tu nam se razotkriva i druga posebnost ovog objekta. Tloris ima oblik trokuta, što su diktirali oblik parcele i linija izgradnje dopuštena urbanističkim planom. Unatoč neuobičajenog tlorisnog oblika koncept kuće riješen je bez manjkavosti, pa čak iskorištava i neke prednosti trokutnog oblika - pogled se prema moru otvara na Kaštelanski zaljev, a u pozadini na gorske masive Kozjaka i Mosora.
Raspored prostorija za dan i za noć je logično proveden po presjeku i iskorištava u najvećoj mjeri povezivanje s vanjskim terasama, koje predstavljaju bit ljetnog boravljenja u dodiru s prirodom. Povezivanje se dosljedno ostvaruje pomoću kliznih staklenih stijena, što također stvara dojam većih unutarnjih prostora. Jasno kretanje kroz kuću izaziva osjećaj preglednosti cjelovitog objekta, a to podupire i uporaba interijerskih elemenata i materijala poput, primjerice, longitudinalne drvene pregradne stijene između zračnog stubišnog hodnika i drugih sekundarnih prostorija. Cjelina zgrade svojom prepletenošću i povezanošću unutarnjeg i vanjskog prostora nudi korisnicima stambeni ambijent visoke kvalitete.
S pravom možemo ustvrditi da se u slučaju kuće za odmor Dompnier, koju karakteriziraju znatno manje dimenzije nego one prosječnih, nedavno nastalih kuća za odmor, te diskretni smještaj u prostoru kao i materijalizacija, radi o uzornom primjeru izgradnje na osjetljivoj lokaciji. Taj primjer bi mogao poslužiti kao uzor za suvremenu izgradnju ne samo u okolišu ograničenog primorskog pojasa već i šire, svugdje gdje se arhitektura povezuje s prirodnim krajolikom.